Autor: Ena Friedrich

Nisam bezgrešna niti to želim biti

Svaki novi period donosi  pomodnosti ali nosi i svoje tuge. Protjecanje vremena, ljudi se često prevare, ne podrazumijeva nužno progres ni razvoj prema boljem. Ono katkada donosi dekadenciju. Sve mi više djeluje kako je lajt motiv suvremenog društva postao kolektivni sram. Demoni straha i srama su se toliko uvukli u pore svih životnih razina da ih nalazimo gotovo posvuda. Iz nelagode i straha o intimi ne govorimo javno, s tim da „intima“ podrazumijeva sve aspekte našeg postojanja koja nas ne prikazuju u perfektnom svijetlu ili nisu puko banaliziranje. Sramimo se svojih misli, želja, poriva, sramimo se ljudskog. Bobo iz vukojebine se predstavlja kao Boban iz metropole. Sirotinja slika tuđe jastoge. Idemo na putovanja da bi se slikali i tagali. Glumatamo pred bakama, kolegama s posla, susjedima, nepoznatima, pravimo se dvodimenzionalnima da nam tkogod nebi imao što za predbaciti. Tko bi nas izvrgnuo ruglu, ljudi koji su savršeni koliko i mi sami? Ali na stranu sav zdrav razum, pretvarajmo se da smo delfini. Naše ljubavne veze su briljantne, nema ni svađa ni prevara. Šute i žene da ih muževi tuku, naravno da šute, jer su ih same odabrale, pa je to njihova sramota. Šute da je otac kockar, pijanac, jer to je ružno i događa se negdje drugdje, ali ne  i u našoj obitelji. Ne daj Bože, da kćerka zatrudni, a nije vjenčana, uh kakva strašna sramota se tad obruši na kuću.Taji se da se ide kod psihologa, bračnog savjetnika, da se uzimaju tablete za smirenje, pati od depresije, opsesivno kompulzivnog poremećaja, ma listi potencijanih sramota ne nazire se kraja. Da je ženska u vezi sa deset godina starijim, nije pohvalno, a nije ni kad je u vezi s pet godina mlađim. Ostaje nam malo toga čega se ne sramimo. Malo toga za proživjeti. Griješiti. Nasmijati se preglasno. Neprikladno reagirati. Napiti pa ispasti glup. To nebi trebala biti sramota. To je život.

Odakle taj presing besprijekornosti? Zašto se ne želimo zamjeriti nikom? Pa ni Josipović nije išao tako drastično. Samim tih što skrivamo svoje postupke, ne postajemo ne pogrešivi ni bolji. Svoju nesavršenost ispoljavamo unutar četiri zida i zataškavamo je, a susjedovoj se glasno naslađujemo. Primjerice, udana gospođa i majka predivne djece me prozvala drocom na račun fotografija. Ta cijenjena gospođa je varala supruga s obiteljskim prijateljem nekolicinu godina. Dali je tajnost njezinih dijela čini pravednijom? Dali je neki čin urađen unutar četiri zida, ako gotovo nitko ne sazna za njega jednak kao da se on nije ni zbio? Potres bez odjeka. Prdac bez zvuka i smrada, jel još uvijek prdac? Krščanski grijeh ili moralni posrtaj, ako nema publiku, dali se računa?

Da mogu živjeti ponovo, zaputila bi se istim stopama. Možda me to čini ne inteligentnom, jer bi trebala na pogreškama učiti i ubuduće ih izbjegavati. Ali ako ukinem smrad, hoću li prepoznati miris? Ako izbrišem tugu, hoću li ikad osjetiti radost? Truditi se raditi ispravo, al nekad učinim krivo. Sve je to život.

Zašto bi netko pričao o tom da je od krvi i mesa i da njegove sive stanice nisu nepogrešive? Mora da je u pitanju potpuno luda osoba. Evo primjer male Elle Dvornik i njezina priznanja o slomu živaca. Cura je javno napisala da ga je proživjela i da je nastavila dalje pozitivno. Kako se usudila uopće pričati o sebi? Ne da su je dočekali na nož, nego su je dočekali na koplje.

Ponovo mi se čini kako moji sunarodnjaci ne podnose ništa van beauty savjeta i trikova… „Kako sakriti podočnjake, koja duljina suknjice odgovara vašim godinama“, vijesti o globalnim nesrečama koje nas se ne dotiču, ali volimo reći „nekih jadnih 10 000 Filipinaca je stradalo u tsunamiju“, prevrnuo se autobus u Somaliji i poginulo je sedamdeset i tri osobe, u kazalištu je neka klasična predstava, nemojmo moderne, jer i one dižu previše bure i koliko je puta nogometna lopta pronašla svoj put u mrežicu gola. Te nepersonalizirane vijesti  su nam ok, glatko teku. Ne diraju nas, ne izazivaju navalu adrenalina ni emocija, njeguju sliku da smo roboti. Indiferentni akteri svog života, žustri suci tuđeg. Odbacili smo humanost. Glumu pretvorili u život. Al govno bez smrada je još uvijek govno. Ljudi bez okusa i mirisa, još uvijek su samo ljudi. Možda sterilniji, ali ništa bolji, ništa napredniji.

Mržnja i vrijeđanja na internetu

Ponekad mi se čini da su moji tekstovi čitani samo zahvaljujući mojoj mami i njenim obožavateljima. Velik broj tih zanesenjaka se toliko oslobodi da otvoreno pričaju kako bi mi jeb*li majku. Šalu na stranu, to je samo jedna vrsta sve popularnijih heroja za tastaturom. Bezimenih heroja novog kova, prikladnih za naš novi, virtualni svijet. Možete ih sresti  na svim portalima gdje proklinju, poručuju da su vijesti napuhane, plaćene, psuju i vrijeđaju. Obični nasilnici koji se busaju o prsa mudima i hvale kako se libe govoriti dok drugi šute. Najčešće se predstavljaju kao obični, uzorni građani, po ničem se ne ističući, nisu uspješni ni bogati, taman da ih se nema zašto mrziti niti im na čemu zavidjeti. Primjer pravog čovjeka reklo bi se. A kako je naš narod od nesreće postao nerazborit, očajan i ciničan, pasivno je progutao servirane demagogije i uzeo ga pod svoje. Narod ne filtrira. Jer im treba krivac. I jer im treba heroj. Budući da su se dotakli nedodirljivih političara koji su nam svima mrski, budući da su javno provocirali i izrazili mržnju, nešto što mnogi potiho osjećaju, uzdignuti su na razinu nacionalnih heroja. Bezimeni je izgovorio svoju kritiku jasno, fino je formulirao riječi  itim postao junak, Bog i batina. Tko je taj čovjek iza sigurnosti monitora i zašto to čini? Nebitno je. Zvuči uvjerljivo i narodu je to dovoljno. Upijamo. Kličemo.  Jer mi Hrvati smo dobri sluge, a loši gospodari.

Ovaj filantrop u javnosti, u stvarnosti homofob, ako se okuraži, može postići više zla no dobra. Dao je narodu nadu, njegova hrabrost je prešla djelom na njih. Osjećaju da njihove misli i dvojbe netko ipak shvaća. Nisu više sami. Ali što ako ti Savanarole novog doba izaberu krivca iz osobnih pobuda, kako i obično biva? Što ako bezimeni nije običan, zabrinuti građanin, nego smisleno ubačen uzurpator? Jedna stranka protiv druge, susjed protiv susjeda, vuk protiv vuka ili čovjeka. Izabrao je svoju žrtvu i izdvojio je. Naš sad već omiljeni anonimus poziva na virtualni masakr. Jel tim išta manje poguban? I tintom je moguće počiniti nasilje, nemojte to shvaćati pukim blejanjem.

Narod čini velika masa u kojoj se mnogi lako pogube u kontekstu. U bujici riječi ostaju tek ključne. Bog. Hrvat. Laž. Krađa. Korupcija. Država. Volimo te riječi. Potiču nas da kliknemo: „Podržavamo! Vjerujemo! Tako je sve! Aaaa SVE!“ Ponekad je teže shvatiti da smo prevareni, nego se prevariti.

Ne idem tako daleko da kažem da je glupo preispitivati tuđa dobra djela i laskave rijeći. Ne. Ali ako već preispitujete i patite od paranoja da će vas svi zajebati, pa što ne preispitate i namjere tih mrzitelja? Jer odijela, a herojske riječi još češće, znaju skrivati obične lešinare. Kad nekog mrzimo, mučnija nam je njihova dobrota od zla. Napad je uvjetovana reakcija, nastala iz napasti, svojstvene nekima, straha, osjećaja odbačenosti ili kompleksa manje vrijednosti. Vođeni mržnjom blate vijesti o javnim ličnostima koje su pomogle siromašnim obiteljima, deklarirajući ih, jasno kao čin samopromocije i častohleplja. Pišu kako u tim činima nema dobrote, već samo prenemaganje. Napadaju, jer što ti je počinitelj odvratniji, djelo je mrskije. Nije to nikakvo pitanje poštenja, to je pitanje neke prijašnje netrpeljivosti, zavisti i ljubomore. Netko će se tako u medijima naći pod negativnim svijetlom jer se nečim ogriješio o te, frustrirane ličnosti koji sva djela pripisuju spačkama i lopovluku. Privlače sljedbenike tako plemeniti i dirljivi, pišu o pravdi, mitu i siromaštvu, pa tko bi im odolio? A narod se povodljiv, uključio u borbu koja se njih nikada nije ticala. Tih anonimusa ima na tisuće i ono što projeciraju, jest da ne postoje dobra djela, već samo proračunati drznici kojima će se trud s vremenom isplatiti. Možda se nadaju da će povaliti nekog iz unesrećene obitelji ili dobiti na marketingu i reklami. Jer uvijek mora postojati skriven motiv. Promoviraju crnilo, mržnju i negaciju svake humanosti. A narod sve prihvaća. Jer volimo napadati uspješne. Volimo ih detronizirati i mrziti. Često me pitaju zašto ne gledam televiziju, ne čitam novine niti pratim medije po internetu. Jer mi se, ljudi moji, bljuje od masovnog trenda zlobe, od naroda koji ni u najlogičnijim crtama nije integriran. Jer mi je muka kad vidim to frustirano pseudo-intelektualiziranje pod svakim člankom. Ne znam dal mi Hrvati bolujemo od globane paranoje, pesimizma ili zavisti. Ali od nečeg bolujemo.

https://www.youtube.com/watch?v=xs7le_keT2g

Zašto se ne može iznositi svoje mišljenje i raditi što želiš bez da netko drži prodike?

Bez mnogo uvijanja, budući da sam se ponovo našla pod ofenzivom, iznjeti ću par činjenica jer nisam tip žene koji se skriva pod tuđim skutama. Nisam političarka, nisam predstavnik naroda, ne progovaram u ime nikog osim u ime sebe. Ne nosim titulu Miss Hrvatske ni Miss turizma Hrvatske, ni nikakvu drugu lentu kojom bi se, s pravom, mogli naći uvrijeđeni što Vas moje biće predstavlja.  Nisam inferiorna pojava u vlastitom životu i ne smatram da čovjek mora stajati na mjestu da bi držao bijelu zastavu, može je vijoriti i dok ide prema naprijed. Ne zahtijevam beatitifaciju, nisam djevica Marija, ali nisam Boga mi, ni Marija Egipćanka.

Redovito mi pristižu raznorazne optužbe „jer se pačam gdje mi nije mjesto, ta tko sam ja da pričam o tome…“ Nisam se potpisala na projekt NASA-e. Nisam udarila pečat za puštanje eksperimentalnog lijeka na tržište. Nisu me napali kolege povjesničari umjetnosti jer sam krivo datirala umjetninu. Pisala sam svoje mišljenje u svojim kolumnama. Svoje mišljenje. Dali me pratite u smislu koji pokušavam izreći ili ste previše orijentirani na pronalaženje grešaka u koracima?

Istina je, da, ima sposobnijih od mene. Da. Ima pametnijih, ima ljepših. Hvala Bogu da ih ima! Pa bilo bi tužno da u cijeloj zemlji ne postoji sposobnija, pametnija, ljepša osoba od mene. Dapače, bilo bi to pogubno za egzistenciju Hrvata. Zar to opravdava zid koji dočekuje gdje god da se čovjek pokuša probiti? Zašto ste konkvistadori nad tuđim životima, a u vlastitom mimoze? Zašto imate pogled zastrašujućih očiju bez šarenica? Recite mi, zar bi trebala provesti vlastiti život pod narkozom, da nebi svojim sitnim uspjesima uvrijedila nekolicinu nepoznatih? Vox populi, vox dei.

Ne pamtim više kakvi smo prije bili, ali se sjećam da smo bili drugačiji. Što smo radili? Koga mrzili? Koga voljeli? Znam da smo više uživali, manje uspoređivali. Internet nas je povezao. Internet nam je omogućio doticaj s daleko više ljudi no što smo ga prije njega imali. Internet nam je ujedno, pružio i nepregledni teren za mržnju. Umjesto da nas približi, internet nas je podijelio. Čak ne ni na grupe, nego izolirao do jedinke. Do jedinki koje sjede za kompjuterom zahvaćene trendom pokvarenosti.  Mogu i ja biti, ali zašto bi? Svi možemo biti okrutni. Nema tu neke velike mudrosti, ali čemu?

Naći će se pokoji nebeski čuvar i reći: „Šuti glupačo, tko si ti da pričaš! Da imaš što za reći nebi se slikala k’o zadnja drolja!“  Da, naći će se. Demarkiram;  i slike i riječi su moje. Stojim iza oboje. Što sam rekla, rekla sam, što pokazala pokazala. Jesam. Sve jesam.

Dokle idu zabrane? Ne smijemo pričati. Ne smijemo pisati, ne smijemo se fotografirati, ne smijemo izgledati kako izgledamo. Izgubili smo pravo i da budemo ružni, mršavi, debeli, plastični, glineni… Ne možemo biti različiti, a opet prihvatljivi? Jeli neka povećala usne? „Kurva, drolja, sponzoruša.“ Što se mene tiče, može i teflon ugraditi u guzicu, njezino tijelo. Jeli neka cura dobro otpjevala, al ima koji kilogram viška, nema hvale. Komentari su : „Gle na što liči.“ „D-e-b-e-l-a, najela se s-e-l-e-n-a…“

Svi mi živimo, sami za sebe, istovremeno okruženi mnogima. Gledamo na njih kao na kakvu konkurenciju. Zašto ih za promjenu, nebi gledali kao na istopravne stanovnike zajedničke planete? Ima mlijeka za svih nas. Nisam pacifist, nihilist niti spadam pod ijedan drugi –izam. Shvaćam da su ovo surovi uvjeti za preživjeti. Ni pravila ni cilj nam nisu poznati. Nismo po rođenju došli sa skriptom u kojoj su navedene upute. Takva materijalna verzija skripte ne postoji po kojoj ja, Ena Friedrich, u svom životu nešto što se ne kosi sa zakonom ne smijem učiniti ili izreći. Kad smo već kod zabrana, neću nikom dati za pravo da je odštampa.

Ima li među vama, moje braće po oružju?

Foto: Ivan Balić Cobra

Imamo li pravo i na osuđivanje, ili uvijek moramo nekoga žaliti?

Naše društvo se više ni ne susteže priznati da voli isključivo nesretnike. Pročitat ćemo tako članak o obitelji s trinaestero djece koji nemaju novaca za podmiriti struju, uzdahnut i sažaljivo reći: „Jadni ljudi.“ Pustit ćemo suzu za bolesnim djetetom kojemu su potrebni milijuni za operaciju u dalekoj Njemačkoj ili Americi i pritom se pitati: „Ma što je to nevino dijete Bogu skrivilo? Vidiš ti, što je sudbina.“

Takve stvari nas diraju i tjeraju na sažaljenje. Onaj tko ne pati jednakim žarom zbog deložacija i ne bori se protiv abortusa, nije čovječan. To mora da je kompletan idiot. Treba ga kastrirati i ostaviti da izdahne u mukama. Mi, tako samilosni ljudi, inače hipersenzibilni na ljudsku patnju. Isti mi, sada vrištimo i proklinjemo: „Dabogda se i njemu to dogodilo, smeće jedno!“

Nije to ništa čudno, postalo je uobičajeno. Prepucavaju se i vrijeđaju po forumima, portalima, Facebook profilima i inim mjestima virtualnog okupljanja. Volimo ta okupljanja, daju nam priliku da izbacimo dio svojih frustracija. Volimo biti ratnici za tipkovnicom jer to je, većini, jedina prilika da nekog pošalju u p.m. Stvarni život ga, često, ne blagoslovi tolikim mudima.

Jednostavno je, mi ne volimo uspješne ljude. Takav pojam ne postoji, jer naš svijet je svijet lopova i kurvi. Ne volimo pretjerano ni sretne ljude, a lijepe još manje. Cure će tako brzo pohitati na Google da vide kako je pojedina dama izgledala prije pustih plastičnih operacija. Ukoliko ne otkriju očekivanu, izvornu cupakabru, odmahnut će rukom, „Ma to je sve Photoshop.“

Vjerujemo u teorije zavjere, mito i korupciju, gdje svi nešto kradu, a nama nitko ne daje dio kolača. To nas silno ljuti. To nas žesti da bi, evo, popizdili odmah! A tek te javne ličnosti, Bože, kako nam dižu tlak. Čim progovore, lažu. Osim missica, njih ne doseže naša mržnja. Ukoliko se izbore za mjesto u svijetu, s ponosom ističemo „NAŠA je ušla u top dvanaest.“ I sportaši su, dakako, nacionalni ponos. Kad pobjeđuju, slavimo s njima, kad gube, plačemo. To su gorke suze. Suze neispunjenih snova i nadanja, koje, doduše, polažemo u nepoznate ljude i ne profitiramo na nikakav način iz njihovih osobnih uspjeha, ali eto, vesele nas. Tu su uspjesi  i onih, omraženih, koji izazivaju zavist. To su poduzetnici i privatnici, ljudi koji se možda svojim uspjehom otaru i od nas. Možda otvore koje radno mjesto, možda poviše plaće svojim zaposlenima. Ali ne. Ma tko će tebi, pilence, što dati? Sve su to mahom kriminalci, nemoj biti naivan. A o političarima, molim vas, nemojmo. Oni  su figure koje služe da se na njima iskaljujemo. Najveći su to mogući lažljivci i lopovi. Da nisu, ne bi bili političari. Kako bi mediokriteti često rekli – pametnom dosta. Nitko njih nije izabrao za te pozicije. Neee. Pa nismo mi krivi, gdje ćemo mi biti krivi što nama u vlastitom životu ne ide? „Zašto sam ja kriv? Što sam išao linijom manjeg otpora i završio trogodišnju školu? Bogati, ne znaš kakav težak život sam imao! Jesam ja kriv što sam naštancao troje djece i stavio ih u dvosoban stančić? Nisam ja kriv što nemam za račune, tko je znao da će stanje u državi biti ovakvo? Tko je znao za franke, recesiju, nezaposlenost, nesposobne vlade i bolesti koje su me u međuvremenu pogodile?“ Jadni ljudi. Mora da ih je neko urekao, Bog prokleo ili snašla sudba kleta.

Kakav si ti čovjek ako ne pustiš suzu jer neki nesretnik nema da podmiri račun za mobitel u iznosu od par tisuća kuna? Za otplatu kredita za stan? Osobno, nemam kredite jer ih ne mogu priuštiti. Nisam se nepromišljeno raskotila jer, alo, možda bi mogla malo mućnuti glavom prije no takvo što napravim? Što ako mi se dogodi nepredviđena financijska situacija? Vjerujem da bi svoje potomke obožavala, začela ih u ljubavi i htjela priuštit svega, nema sumnje, ali alo, pa tko će hraniti svu tu dičinu ako ja ne budem mogla? Klasika, prvo ćemo pojesti cijelu teglu Nutelle, a onda plakati što je nema više.

Prije par mjeseci sam se izvanrednom zgodom našla na socijalnom. Jadni ljudi su došli po potvrde za novčanu pomoć. Kako je bila gužva,  gotovo svi su izišli van da zapale. Jadni ljudi koji nemaju za kruh puše cigarete. Evo pustit ću suzu koliko me ganula njihova neimaština. Oprostite, ali da se razumijemo, cigarete i kave po kafićima spadaju pod luksuz. Poglavito spadaju pod luksuz za ovu glasnu, uplakanu sirotinju.  Djeca su također luksuz. Zašto idete na djecu ako nemate siguran posao? Zašto ideš na još djece ako si već na socijalnoj pomoći? Zašto ne izvadiš pišulinca i svršiš van? Ako kažem da mi nije žao takvih ljudi, ako kažem da mi ni najmanje nije žao vidjeti prosjaka sa cigarom u ustima javnost će me razapeti. Jer javnost sve nas javne i polujavne osobe obvezuje na ugovor s anđelom. Taj ugovor je daleko gori od onog potpisanog s vragom. Po ovom anđeoskom, primoran si biti, ni manje ni više, nego svetac. Gubiš svako pravo da budeš čovjek, da izrečeš nepromišljenu ili neugodnu riječ. Jer je javnost oko Sauronovo moralnije od samog Krista, okrutnije od Božjeg gnjeva. Ono ne prašta, ono samo sudi. Ako vidi da ne plačete nad istim dramama, ono će vam se grohotom narugati, pokazujući amalgamske plombe cinizmom svojstvenim onom koji nisu ostvarili vlastite ciljeve, pa omalovažavaju tuđe. Detronizirani ste zbog mišljenja koje nije jednako njihovom. Osuđeni ste jer ne kukate i jer se vaš plač ne stapa s njihovim. Niste svetac, dokazali ste da ste čovjek. Tako je njima lakše. Tako se da živjeti. Ali to je naše društvo, koliko god ja šutjela ili pričala. Trla baba lan.

Nije prostitucija uzeti za sat vremena 1000 eura, prostitucija je raditi u dućanu za 2000 kuna mjesečno

„Pišem knjigu? U redu, kad napišeš dio predati ćeš, pa će oni to dovršiti, izabrati zvučan naslov i smisliti dobru naslovnicu. Jer ja to, samostalno nisam sposobna učinit“

Velika većina nas, kako kaže Nietzsche, privlači uspjeh ili neuspjeh, kako neke biljke privlače zasebne vrste kukaca ili određena stabla, munje. Ja primjerice privlačim shizofreničare. I samoprozvane psihologe koji vape za dijeljenjem savjeta. Trse se i pate nebili mi pomogli. Nebrojene su situacije u kojima me savjetuju i žale, misleći pritom najbolje. Na vlastitu inicijativu i instinkte, bez da sam im se pojadala i zatražila pomoć. Strepe od potencijalnih govana u koja bi mogla ugaziti. Bez ikakvih skrupula, dakako, bez poštovanja mog osobnog prostora i intime. Rasprave o tome dali se smijem tetovirati ili ne, a ja  bez prava glasa jer sam tako naivna i nevina. Mlada, neupućena i neinteligentna da odlučujem o sebi, svom životu i svom tijelu. O tome kako je nužno da smanjim nos, jer nije velik, ali je beskarakteran, a sada su u modi mali, prćasti pa je neophodno da i ja nabavim jedan. Dobivaju višestruke nervne slomove jer mi se lak na noktima ogulio. Plaču kako je naprosto nužnost da skinem pet kilograma nazivajući me ‘medo bere jagode’, ali ni slučajno pri tom koristeći teretanu, jer na taj način više neću biti ženstvena. A kad skinem dva kilograma eto jada, tuge, čemera, vrati brzo jer su se sise smanjile. Dođi vamo, ajmo tamo, pa čuđenje te Bože jarče kakvi su to podočnjaci? Pišem knjigu? U redu, kad napišeš dio predati ćeš, pa će oni to dovršiti, izabrati zvučan naslov i smisliti dobru naslovnicu. Jer ja to, samostalno nisam sposobna učinit. Koje poslove trebam prihvatiti, a koje nipošto nebi smijela. Potpuno nebitno dali mi je netko prijatelj ili rodbina za nikog ne smijem raditi besplatno. Ali što se tiče seksa, ne ide to više tako, ako već prodajem seksipil, ima da se počnem i seksati. I to javno. Pronaći neku poznatu, uspješnu osobu i biti mu ljubavnicom. Afera, dvije mi mogu samo pomoći u izgradnji karijere. Ali nikada ne zaboraviti da sve treba naplatiti. Zašto da me netko jebe besplatno? Jer nije prostitucija uzeti za sat vremena 1000e, prostitucija je raditi u dućanu za 2000kn mjesečno. Ne smijem biti glupa, treba iskoristiti mladost. Nadalje, trebala bi se izolirati od ljudi s kojima se družim, jer su mi frendice mahom seljanke i glupače, a dečki budaletine, kriminalci i idioti. Naći će mi već pravu facu da mi bude dečko. Bit ću sretna. Moći ću po cijele dane sjediti po kafićima i piti kave. Jer ja ni to nisam u stanju. Sve što radim, radim aljkavo.  Potpuno je irelevantno što mi se ne sjedi po kafićima ni sat tjedno, a kavu ni ne pijem. I ne mislim da bi bila sretna. Situacija je alarmantnija no što se isprva sumnjalo. Nisam lakomislena i naivna, ja sam totalno van pameti. Bez mozga de facto. Jadni moji zaštitari, vide u meni pomahnitalog i duševno zaostalog Nerona. Kako je on jadnog Seneku, tako ću i ja njih dotući i odvesti u prijevremenu smrt. Šteta živaca mojih anđela čuvara, jer sam nepopravljivo tvrdoglava. Nije mi zavraga mazga jedan od češćih atributa. Od srca vam se zahvaljujem, al pustite me da gazim u svoja govna. Pritom  u sebi slobodno mislite da moja glava stoji na vratu… eto slučajno.

Foto: EL3 Imagery

Imala sam priliku upoznati mnoge nogometaše i manekenke i mogu reći da su to stvarno dobri parovi

„Kad se sretnu slijedi trep trep i shvate da su srodne duše. Čemu ulaziti u neke dubioze, pa tako su prekrasni, oboje. O čemu da pričaju? O svojim njegovanim tjelima?“

Jučer je baš prijatelj imao jednu od svojih turbo glupih izjava: ‘Ona je sretna. Vozi štogod hoće i samo se vuče po kavama. Tako bi ja tebe dobro udao.’ Odnosilo se to na bivšu misicu udanu za milijunaša. Nebitni su mu detalji veze, al’ eto, lik ima hrpu para, pa se podrazumijeva da je to dobar brak. Skoro me potjeralo na wc, ali nisam ništa komentirala. Nije današnja tema. Naime, htjela sam reći dvije, tri o popularnom trendu – manekenkama i nogometašima. Ah. Dobro znate da ne dijelim ljude na žute, crne, Njemce ni Bosance. Prihvaćam ih kakvi  jesu sa samo jednom podjelom: živi i mrtvi. To me neće spriječiti da se malo šalim. Hvala Bogu, mogu, jer nisam u njihovoj koži. Nemam potrebe da ganjam bogataše. Ne smatram se sibaritom. Niti klečim pred oltarom za vječno spasenje, kamoli bi pred kitom jer netko ima pare. Čini mi se, rijetka magarica koja ne želi biti pudlicom. Pošteđena sam toga. Majka je svojevremeno dobro odabrala. Blago meni… Rođena sam sa srebrenom žlicom. U ovom svijetu bitnije nego sa zlatnim srcem. Budući da je karma zaj*bana, tko zna, možda se i ja zaljubim u nekog sportaša. Iako se prije vidim s nekim MMA borcem nego ovim trčakaralima. Ne ide ista cipela na svaku nogu. Kokoš neće snjeti jaje ništa brže ako je promatraš, pa vidimo što bude kad bude. Samo bez ljutnje molim, ta pogledajte tko vam se ruga. Erotski model.

Imala sam priliku upoznati mnoge nogometaše i manekenke. I znate što ću vam reći? Mislim da su to stvarno dobri parovi.  Baš si pašu. Al baš. Treba ipak naganjati tu loptu. Treba trenirati. Vrijedni dečki, da bi riječi rekla. A manekenke? Pa dakako da cijene to što su ti dečki vrijedni. Iako nisam sigurna dali to nadilazi vrijednost njihovih đepova. Ipak, siromaštvo nikog nije učinilo boljim. Ovakva veza kud i kamo bolje zvući od etikete gangsterske nevjeste. Nije ni manekenkama ništa lakše. Vjerujte mi, nije lako biti pod stalnim presingom da izgledaš dobro. Isprobala na svojoj koži. Što je s kosom, noktima, depilacijama, tenom, dekagramom viška?!? Iz toga logično proizlazi (nisam ikonoklast), ukoliko tjedno provodis tri sata kod kozmetičarke, dva kod frizera, tri kod cure na noktima, pa malo ipak, prešetaš po kavicama, ljudi smo, nismo roboti, koji sat otpadne na shoping ili kombiniranje odjeće pred zrcalom, a o prijeko potrebnom solariju i teretani ni nećemo, kad da se onda čovjek stigne baviti misaonim aktivnostima? Isto kao i jadni dečki koji ostavljaju znoj, krv, a nerjetko i suze na terenu. Nema se vremena. Kad se sretnu slijedi trep trep i shvate da su srodne duše. Čemu ulaziti u neke dubioze, pa tako su prekrasni, oboje. O čemu da pričaju? O svojim njegovanim tjelima?  Zaboga, kako bi bilo zamisliti jednog nogometaša s nekim poput mene. (Kovaču bi oprostila sve – i to ne zbog para nego one fatalne kljukice. Jb majku što je dobar.) Na što bi to ličilo? Ja pivo on janu. Ja peto pivo, on petu janu? Pa nisam baš sigurna. A što se materijalizma tiče… Nikada mi nisu previše sjeli ni Demokrit ni Marx. Bliža sam idealizmu. Još da me takav pokuša strpati pod svoju papuču. Pri samoj primisli me hvata marazam. I tako jednog dana oni razmnože djecu. Pa počnu pitanjima: ‘Što tata radi za život?’ ‘Trči za loptom.’ ‘Što ti radiš mama?’ ‘Kako to misliš što radi mama? Pa mama je lijepa.’

Foto: Boris Mataković