Kako se upucavaju pristojni, a kako oni manje odgojeni?
„Počet će me nagovarati da ostanem i slagati neke turobne facijalne ekspresije. Kad shvati da ću stvarno otići nazvat će moju ekipu papcima, i busat se u prsa – Ali ja vozim to i to, ne znaš ti tko sam ja…“
Dečki katkad znaju iznenaditi s inovativnošću i spontanošću. A nekad… nekad su samo zamorni, naporni, nemaštoviti, pa i bezobrazni. Većina nas cura smo budalaste i zahvalnije na lijepim lažima nego na iskrenosti. A laskanje često ima ulogu vazelina. Ne padam lako na riječi, radije gledam geste, a od posljednjeg puta kada sam bila oborena s nogu dosta vjetrova je odpuhalo. Puno kiša palo. I dok moje vršnjakinje rađaju djecu, ja stvaram pričice. Ovog puta o načinima upucavanja. Počet ću s klasikom, koja nije vulgarna ni napasna.
‘Baš si sexy.’ ‘Prelijepa si.’ ‘Uf, koje tijelo imaš.’ ‘Imaš lijepe okice.’ Ovo su mahom ‘uleti’ na faceu. U stvarnosti to izgleda nešto drugačije. Nakon početnog detaljnog skeniranja, koje mi je dano na znanje ili par učinjeno decentno, frajer guta svoju slinu pol sata ili ispija alkohol. Kad pomisli da je skupio dovoljno hrabrosti, polagano prilazi. Dok se približavaju, neki imaju pogled pun pohlepe, iako većinu karakteriziraju velike okice kao u plahog laneta. Majko mila, zar sam tako strašna? Nema nikakvog pravila, radilo se o mladim dečkima ili o iskusnim muškarcima na istaknutim položajima, većina osjeća nelagodu dok mi se obraća. Ne djelujem goropadno ni prgavo, dapače, tkogod me poznaje, posvjedočiti će da mi je na licu konstantan blagi osmjeh. Očito ne pomaže. Ne gledaju me u oči, skreću pogled na pod, provjeravaju vrhove svojih cipela, grozničavo stišću svoju čašu i odjednom ih sve svrbi. ‘Bok, ne želim ti krasti vrijeme, vidim da si došla (raditi, s frendicama, s prijateljima…) samo bi te volio upoznati.’ Pritom se drži uspravno, glas mu odaje indiferentnost, ruku smiruje u džepu. Izgleda opušeno i srdačno. Gledam ga i mislim: Diši čovječe. Prestani uvlačiti taj trbuh. ‘Sve u redu, imam vremena. Ja sam Ena.’ ‘Ja sam xy.’ ‘Drago mi je.’ Zatim ćemo pročaskati o nebitnim stvarima tri minute, osvrnuti se na raskoš i dizajn prostorije, pohvaliti vlasnika, atmosferu i prijem koji smo doživjeli. Prokomentirat ćemo i odaziv ljudi. Nasmijati se od srca dva puta. Polako će se opustiti, a preko remena će se nazreti šlaufić. Sugovornik će dvije sekunde dulje nego je potrebno zadržati pogled na mojim očima i reči. ‘Ne želim zvučati napasno, ali imaš tako lijepe oči.’ ili ‘Ti si tako lijepa cura.’ Ili nešto treće, mahom povezano s mojim izgledom. Nakon toga ćemo popričati o mjestu iz kojeg on dolazi. Ljubazno će pitati čim se ja prehranjujem u životu, a on će ako nije papak i pozer pričekati još malo dok mi ne objelodani kakvom vrstom genijalnog posla se bavi i koliko firmi ima na sebi. Nakon što smo proveli ugodnih pet minuta ja ću se vratiti društvu s kojim sam došla, a on će mi do kraja večeri udjeliti još dva, tri pogleda i jedan srdačan osmjeh. Nećemo pretjerivati, znamo kako se lovina tretira.
Tako to otprilike rade uglađeni ljudi. A kako to rade oni nešto malo manje odgojeni? Imaju sličan pristup, samo će iskoristiti više prilika da bleje u moje lice, moj dekolte ili će se čak odmaknuti i rendgenski me skenirati pola metra ispred sebe uz popratno kimanje glavom: ‘Bome si dobra’ ili će reći samo ‘Uf ili ‘Uf, što bi ti radio.’ Kad ga pristojno obavijestim da se moram udaljiti i vratiti svojem društvu, neće biti galantan. Počet će me nagovarati da ostanem i slagati neke turobne facijalne ekspresije. Kad shvati da ću stvarno otići nazvat će moju ekipu papcima, i busat se u prsa ‘Ali ja vozim to i to, ne znaš ti tko sam ja…’ Znam, primjer za klišej uleta seljačina. A seljačine nisu ljudi sa sela. Seljačine su ljudi bez manira i takta, sirovi primitivci kojima ni Bog ne može pomoći a kamoli odjelo i prestižan komad lima koji ga čeka na parkingu. Nedao mu Bog da se drzne povlačiti me za lakat. E ljudi, nemojte to raditi. Niti me pokušati namamiti na poslovni sastanak s nakanom nabacivanja. To je tako nisko i podlo trošenje mog vremena da ću vas vrlo vjerojatno u facu poslati k vragu. Takve stvari me bacaju iz takta. Međutim ima i onih spontanih pristupa koji ni mene ne uspjevaju ostaviti mrtvu hladnu.
Primjer No1:
– Jednom prilikom trčim iz stana, pokušavam stići na dogovoreno piće s frendicama. Imam longetu i pune ruke: kaput, mobitel, vrećica s tenisicama i torba. Smotano se pokušavam ogrnuti kaputom pri tom ne isuštajući ništa. Čujem da se netko nešto dere za mnom. Osvrćem se i gledam jel mi što ispalo. Ne čujem ga dobro. ‘Aa?’ ‘Jel znaš molim te jel otvoren neki kiosk tu negdje u ovo vrijeme?’ ‘Ček da vidim koliko je.’ Ponoć manje petnaest. Razmišljam i uopće ga ne gledam. ‘Jel možda onaj dole na Savskoj?’ ‘Teško za njega, ali možda onaj tabacoo shop, preko puta.’ Prvi put pogledam dečka. Izgleda i zvuči normalno. Koliko se da naslutiti na pet sekundi u mrklom mraku. Vidim da nije oduševljen što treba otiči do dole, vjerojatno za ništa. ‘Gle, ja tamo ionako moram proći, pa mi daj broj i javim ti jel otvoreno.’ ‘Eee puno ti hvala. Baš si srce.’ ‘Nema problema.’ Zapisujem broj i žurim dalje. Idem da ga nazovem sa skrivenog i priopćim da je kiosk otvoren još par minuta. Naravno, nemam para za poziv. Morat ću mu poslati poruku. Nećkam se sekundu, dvije i šaljem. Dečko ne izgleda kao bolesnik. Nadam se da me neće maltretirati. Stižem na piće s frendicama i svaljujem krivnju na njega jer kasnim. Čak imam i koristi od dečka. Frendice ne mogu vjerovati da sam nepoznatom dala broj. Predviđaju da će se javiti. Kažem da neće. Kovitlaju očima. Mobitel mi zvoni. Poziv od osobe memorirane kao ‘kiosk’. Bacam oko na njih obje. Sliježu ramenima i u glas promuču ‘Pa eee.’ Dečko se samo zahvaljuje još jednom i kaže da bi mi volio donjeti čokoladu kad sljedeći put prozujim pokraj njegova ureda. Zahvaljujem se i ja te poklapam. ‘Je, znam. Ispala sam totalno naivna.’ ‘Ma nisi ti naivna. Ti se samo uvijek, ne znam. Raznježiš. Ja bi to po kratkom postupku. Odi pa vidi sam i bog.’
Primjer No2:
– Tokom jednog snimanja se prošetavam u donjem rublju i skakućem okolo u štiklicama. Ok, fotograf me ne doživljava, na to sam navikla. Ali doveo je prijatelja koji nam je ustupio svoje vozilo za naše potrebe i čovjek me ni jednom nije pogledao. Obratio mi se kad je stigao i otišao šturim: ‘Bok, bilo mi je drago.’ Ok, neki poštenjak koji obožava svoju ženu/curu i pritom nimalo ne izgleda kao gay. Ili je lud za plavušama što ja tada nisam bila. Mora da sam stara. To je sigurno. Jel mi sise vise? Sise mi ne mogu visiti. A nije ih ni vidio. Ok štogod. Za dva dana mi dolazi poruka na mob. ‘Oprosti što te gnjavim i što sam došao do tvog broja. Htio sam te samo pitati ako si neki put za kavu ili ručak. Pozdrav i potpis.’ Isprva mi se klikeri nisu upalili. A onda rekoh: ‘ Aha to si ti.’ Wow čovječe. Svaka čast. To se zove dobro obavljano. Iako još nisam stigla ni na kavu. A bilo je to prije pol godine!
Nisam patetične prirode, ali neke polunjinjave jesam. Ima onih riječi na koje odgovaram s raznježenim ‘Aaaaaa…’ Skoro pa slična reakcija kao kad vidim njuškicu TT-a. ‘Danas bi trebao biti tužan, paliti svijeće i misliti na pokojne. Ali ne mogu maknuti smiješak s lica i prestati misliti na tebe.’ Ili kad mi se moj omiljeni, sad već popularni, doktor sarkastično obraća. Aaaa.. totalno cute.
Foto: Tomislav Imprić
No comments